Nick Cave spada u onu skupinu rock and roll muzičara koje je već decenijama jednostavno nemoguće zaobići u nečemu što bismo mogli označiti kao alternativni muzički, ali naravno i širi umjetnički, svijet. Bez obzira da li ste ili ne ljubitelji onoga što Cave sa svojim bendovima (The Bad Seeds i Grinderman) radi gotovo je bezobrazno ne imati respekt prema ovom umjetniku i svemu onome što je on u svojoj dosadašnjoj karijeri napravio. Naravno da postoji i ogroman broj onih koji Cavea kao takvog, agresivnog, neobičnog, netipičnog, brutalnog, ne mogu ni smisliti, a ni svariti njegovu umjetničku pojavu, pa je stoga i to pozivanje na bezobrazluk gotovo neutemeljeno i prilično lično. 

Zatvaranje kruga

Petnaesti po redu, kako bi se to reklo, studijski album Nicka Cavea i benda The Bad Seeds pod nazivom Push the Sky Away muzički je uradak koji sve ono što je Cave do sada uradio na svojstven način poput kružnice opisuje, zatvarajući tako, kako je to u svom osvrtu na ovaj album primijetila kritičarka britanskog The Guardiana - Kitty Empire, tridesetogodišnji krug zajedničkog muziciranja Cavea i The Bad Seedsa. Imajući na umu sve faze kroz koje su zajedno prošli, sva ta stilska prevrtanja i evolucije, ovo bi, ističe Empire, mogao biti njihov prvi album. Dakako, prvi u novom ozračju, drukčijoj, da je tako označimo, stvaralačkoj poetici.

Ono što Push the Sky Away razlikuje od drugi Caveovih i The Bad Seedsovih nosača zvuka jeste odsustvo one dobro poznate agresivnosti koja je tako često dominirala njihovim ranijim radovima. To je ono gradacijsko stepenovanje intenziteta zvuka, od najnižih do najviših frekvencija, gdje se muzika i glas stapaju proizvodeći pršteći haos. Koji se iz tona u ton pojačava, erektivno frca, do samog vrhunca, do kakofonije koja međutim jeste tipično caveovsko milozvučje. U takvom ozračju nastaju gitarski i ritmički kolopleti koji su snažni, koji stvaraju vibriranja u predjelu grudi i stvaraju žestok pritisak u ušima.

Na albumu Push the Sky Away, međutim, sve je mirno, sve je sniženo do tolike mjere da su gitare i bubanj gotovo neutralisani, a primat preuzimaju piano, sint, bas i violine. Koji, u skladu sa samom temom cijelog albuma, propitivanjem i suprotstavljanjem drevnih mitova, novim mitovima savremenosti, prate i ističu gotovo pripovjedački intoniran glas Nicka Cavea. Sve to skupa, od uvodne pjesme We not who U R - pa do završne, naslovne Push the Sky Away, stvara utisak da pjesme protiču kao voda. Što uopšte nije daleko od istine, jer je igranje sa tim elementom jedna od osnovnih tema ovog albuma.

Muzika kao tok vode

Radnja mnogih Caveovih pjesama je uz rijeku, uz more, tu su sirene, tu je proticanje i kruženje u prirodi, kako vode tako i svih drugih elemenata. Ta atmosfera toka, u nekim pjesmama i kapanja, doprinosi da pjesme klize kroz slušaočevo uho, šume poput rijeke, nekad umirujuće, a nekad hučno i silovito. I  u tom njihovom toku se zapravo ne primijeti kada album isteče, jednostavno vam se izvuče. To naravno uopšte ne znači da se u sjećanju slušaoca, zbog te tečnosti, ništa ne zadržava. Naprotiv, melodije, refrena i strofa, su toliko upečatljive,  toliko zarazne da u mislima odzvanjaju prilično dugo nakon što album bude preslušan. Takođe, na taj način, zbog te brzine kojom album mine, podstiče se želja kod slušaoca da se albumu iznova vraća, što u svijetu u kojem se na dnevnoj bazi proizvede cijeli jedan svemir muzike, jeste veliki uspjeh. Sa druge strane, cijeli album ima melanholičnu, često prijeteću i jezivu atmosferu, kojoj posebno doprinose šaputanja i strogost glasa Nicka Cavea, ali i violine koje su precino dozirane i majstorski upotrebljene. Dakle, Push the Sky Away jeste u odnosu na starije Caveove albume prijemčiv i blag, ali je opet vrlo žestok. Ne žestok u klasičnom Nick Cave smislu, sa distorziranim gitarskim dionicama i snažnim bubnjem, ali svojom mirnoćom, da upotrijebimo paradoks, on u stvari jeste žestok.

Na tematskom, tekstualnom, nivou cijeli album jeste bavljenje mitom i njegovom transformacijom u savremenosti, podrazumijevajući ovdje i Bibliju pod mitskim, što je Cave u više navrata kroz svoje albume jasno pokazao. U pjesmi We Real Cool, mi nedvojbeno saznajemo da je Bibliju danas zamijenila Wikipedia, i da civilizacija sva saznanja crpi iz nje. Wikipedia je, kod Cavea, raj i sve što ljudi ne žele pamtiti mogu naći na Wikipediji. U tome možemo prepoznati propitivanje transformacije svijeta i  mitskog unutar njega. Propitivanje poimanja znanja, memorije, sjećanja. Za Nicka Cavea kao tekstopisca Wikipedia je veoma mala, ali velika alatka na osnovu čijih je, kako sam kaže, ezoteričnih detalja, slučajnosti informacija i univerzalnog memorija koncipirao cjelokupan Push the Sky Away. Stoga su i teme tekstova, slike, koje čine ovaj album u širokom rasponu prepune: osjećaja za prirodne elemente, divljih gradskih djevojaka, koje će rastvoriti svoja tijela poput igračaka za dječake, zabava hedonizma, dionizije pored mora, jezivih scena u kojima su rasparčali zabavni park i objesili sirene za kosu, fetusa na uzici, ubijenih prostitutki, Sizifa ljubavi koji guraju ljubav na brdo, svemira i kvantne fizike. Sve je to jedna postapokaliptična slika svijeta koju Nick Cave sa svojim The Bad Seedsima daje posve upečatljivo i snažno.

Posebno zanimljiva jeste pjesma Higgs Boson Blues koja, iako je objavljena kao singl - ipak jeste neodvojiv dio ovog albuma, i koja zatvara cjelokupnu priču albuma Push the Sky Away. Pjesma je dobila ime po elementarnoj čestici čije otkriće je 2012. godine bilo slavljeno kao najznačajniji prodor u savremenoj fizici, koji umnogome omogućava razumijevanje samog našeg univerzuma. Međutim njegovo otkriće poslije 50 godina intenzivnog istraživanja dovelo je do egzistencijalne krize među fizičarima, koji su sada ostali pred gotovo nerazrješivim pitanjem: Šta sad i kuda dalje? Cave ovo otkriće vidi kao faustovski pakt sa đavolom naše civilizacije, ali ujedno, čini se, i kao pitanje samom sebi kuda nakon Push the Sky Away.

                                               (prikaz je objavljen u magazinu Dani iz Sarajeva)