Beton br.231
Utorak 25. maj 2021.
Piše: Stefan Ljumov

Fleka iliti doživljaj iz prve dečka ‘91.

Razne su revolucije pojele svoju decu, ali šta je alternativni glas?

Proplamsaji genijalnosti, umrtvljenih glava, lucidnosti i čekićanje ega. Razbacani dijalozi i raspojasan roker koji dočekuje novopridošlice svojim britkim, ali osvežavajuće otrovnim palacajućim jezikom.

Fleka širi fleku, proširuje je čak, ubacujući jedan čudni mali zupčanik u "normali" postupanja.

Call me anti-sex, ili anti-hrist.

Šišmiš je ušao u radio, uleteo u vufer i izleteo kroz frekvenciju u ljudske moždane kore. Vuf Vuf kao ulični psi, a i oni sa značkom. Postoji nešto, ali nije sve tako jasno niti prozračno.

Ipak, to je šum teškog zvuka, Sonic Youth-a, otkinutog i odšrafljenog zvončanog basa koji vrlo brzo odvraća ljude kežualnog sluha. Ispraćaj se jedino mogao izvršiti tvrde glave ili makar čudnim uvlačenjem u Flekin ne-prostor.

Tune-in, Tune-out, svaki ulaz-izlaz je uvlačio-izvlačio slušaoce participante u šaru underground tunela, totalnog ludila, politike i kulture. Za svakog ima po jedna dugačka igla, za svakog nešto što će ga okinuti, možda ali ipak najverovatnije i isprovocirati, svakako i izdejstvovati. Na kraju, svačiji tune-in je priča o svemu i ničemu, a Zombi ćuti. Osluškuje.

Ipak taj ton je danas čudno čuti, mala zagašena prostorija, Sonic Batman Antidot lečenje kod doktora koji seče naživo. Razdaljina se sada meri decenijama ali sam zvuk trigeruje jer je otrov protivotrov koji boli i peče, a ko zna, možda i leči.

Iako triggering, taj engleski izraz, navodi na šire i uže popularne internet teme i globalnu osetljivost duše i „moj život je želja večita“, to je opet prst na obaraču koji nije pa jeste, ali opet nije povučen, makar ne do kraja. Podsećanje na prste i obarače, pištolje, puške, pravde i nepravde vraća sve na taj isti obarač. Otrov i protivotrov su ovde toksični element, sve je zlo što me (se) dotiče...

Triggering kao duševna osetljivost i netrpeljivost, isto tako i kao neodvojivi aspekt i previše polarizovanih mišljenja i preterane političke korektnosti bez primesa koja je popularizovana kao jedan apsurdni lajfstajl, kao spin u kome svi učestvuju, čak i oni koji su provirili iz svojih underground skloništa.

U Flekinom prostoru i vremenu, zanos se već odigrao, debela dama beskrajno pada, trigger je odavno potegnut a metak je izleteo BUM!

Mrakom odjekuje pucanj, a rock odjekuje sa radija, Fleka ubacuje svoj jezik u uvo slušaoca, lagano i neprijatno ga palaca dok slušalac može samo da reaguje uz određenu dozu sado-mazohizma. Provokacija bez anestezije.

Doživljaj je svakako drugačiji uz slušalice i grabovan snimak sa kaseta u mp3 formatu. Zvuk je još neshodljiviji, a ton raštimaniji nego što je onomad bio slušan sa radio aparata.

Rock ’n’ Roll, sa i bez garažnog prizvuka, prišiven je Flekinim jezikom, često opscenim tonom sa različitim intonacijama i nivoima energije.

Sumanutost zvuka i njegova energičnost pokrivena je čitavim minskim poljem šifrovanog slenga. Zombi koji hoda u krug po belom (ili pre braon) Kenjingradu, izgubljenom u moru mediokriteta, nemrtvi pojedinac među strašnom normalnom gospodom koja se slepo ulizuju sistemu.

To deluje skoro kao jedan špijunski rečnik, ali ne navodi najasnije na baš neku određenu stvar. Je l’ to obična provokacija? Je l’ se to on meni obraća ili je neko drugi u pitanju? Ipak koliko je i danas lako zaboraviti na smrdljivu ustajalu vodu kroz koju se krećemo, ustajalost sa velikim U, po Flekinim rečima, i isuviše naviknuti na tiraniju kao svakodnevnu pojavu, svaki ubod sumanutog obada zvanog Fleka i otvaranja konzerve malih frekvencionih crvića je ovde skoro poput osvežavajućeg pića u pustinji mediokriteta.

„Ovde skoro“ je ipak više opis Beograda 90-tih, malo vraćanje kroz kolektivno sećanje, i tadašnjih sticaja propadajuće okolnosti. Kao period pre, tokom i posle rata, prepoznaje se određeni miris tame (naravno s obzirom na raspad Jugoslavije, ali tama je takođe prisutna i u mantri konstantnog ponavljanja šta smo sve to proživeli).

Lakše će biti ako stavim stvari u perspektivu. Kao neko ko se sa Flekinim radovima i uticajima upoznao relativno skoro, barem kroz malo ozbiljniju pretragu od Wikipedije i čuo sam za Fleku preko Supernauta i kluba Akademije (simpatično prozvane Rupa), Fleka neodoljivo liči na modernog nindža ratnika apsurda, raskrinkatora aktuelne (ne)stvarnosti, koja danas biva sve aktuelnija i aktuelnija. I tako u nedogled.

Preslušavajući čitave deonice i epizode Radio Šišmiša, stekao sam utisak jake samostalne prisile. Ovo nije čist zvuk kojem se prepuštaš, već ulazak u dimnu jamu kojom odjekuje urbani čekić koji kuje postojeće stanje, pa će i tebe samog (ra)skovati.

Struktura te radio emisije nikako ne može da se sluša pasivno, tj. može, ali jedino uz jaku, mada besmislenu, volju. Šišmiš je ovde skoro pa preslikan Batman, ali bez zakukuljenog krstaša koji bi eventualno sišao sa kamenog gargojla kako bi izlomio koske kriminalcima, već više kao posmatrač. On samo (naopačke) posmatra i oštrim ciničnim okom, kao šilom, bode slučajne prolaznike.

Kao DJ britkog jezika, ili čak približnije kao Disc Shock Jokey, u naizgled nepreglednom šumu roka und panka, definitivno postoji jedna izuzetna promišljenost u izboru muzike i teme. Zombi nije tu da bi te tetošio, nego je tu i da bi te lupio strujom.

Povremeni gosti koji bi se priključili u emisiju nisu delovali kao tip ljudi koje zanima, ili makar u tom trenutku dotiče siva realnost kojom su bili okruženi. U trenucima kada su neki TV programi bili ispunjeni ignoracijom ili pak rešavanjem važnih političkih pitanja sa prematorim akterima u glavnoj ulozi, gde se i samim spominjanjem pojma politike obesmišljavao dalji smisleni napredak, realnost se zavarivala u (dim) status quo-a.

Nasuprot tome ovde se oseća neka druga vrsta subverzije. Nismo tu da pričamo o tome gde smo potopljeni ili šta nam se sviđa. Packa se dobija i po nosu. Za svaku brendiranu zakočenost uleteo bi brener da zabrenira i izvitoperi trenutno stanje duha. Nema ljutnje jer će svako moći da kljucne na svoj način.

Dok se u mračnoj i nedostupnoj dimenziji valjaju pojedinci i orkovske mutant institucije, jedna antena odašilje frekvencije bolne nekomfornosti. Orkovi su ovde i tate i mame, prehranioci u istom smislu kao farmeri koji održavaju piliće.

Ide bezobrazluk na frekvenciji 92,5MHz, sablažnjavanje javnosti, This is the police i murka te jurka. Pa je l’ si pao? Pao sam ti na kevu. Kaži to brzo da ne bi trzno. Ide song, a kreću se i pitanja.

Neko se i stvarno sablazni, ali održavaju se i menjaju različiti inteziteti i amplitude. Poneka reč bi naelektrisala površinu i privukla sablažnjenu živalj, no to su različite glave, a emisije tih frapantno frustrirajućih frekvencija često bi odlazile i u noć. Tad bi zavladalo određeno stanje uma, slušanje i učestvovanje, otvoreni sistem koji ne priznaje niti sluša tvoje uspehe niti vidi tvoje šareno perje i digitalne medalje. Određeno oslobađanje koje bi i danas dobrodošlo. Svojevrsno lečenje i priprema na torturu i razne otrove.

Nihilizam i ironijski šmek kojim je obilovao tadašnji Rock i Pank (’n’ Roll) dodatno je bivao zabiberen Grujićevim upadicama i provokacijama koje nisu direktno govorile o problemu, ali jesu pružale neku vrstu smernice i alternativnog tunela kojim bi se moglo krenuti, slično kao što su to danas mimovi u određenoj meri, ironijski presretači i prikriveno mišljenje.

Frekvencije su ipak ubacivale neku taktilnost i reakciju, underground nije mogao tako lako biti internalizovan za razliku od mimova, jer ispod svakog podzemlja se mogao iskopati jedan novi podzemni prostor.

Ta vrsta kontakta deluje kao nešto što jeste potrebno na kraju (na početku?), ali je i izvor početne frustracije i straha. U vreme teških turbulencija, razbijanje lepih reči i slatkog ali ipak lažnog nastupa boli, ali i deluje kao očvršćenje. Kao svojevrsna mini predstava, većina priključenih i nepriključenih tune-in outera učestvuje u zanimljivom narativu, bacaju se bizarne reči i rečce, malo se stenje i flertuje pa i preti, niko ne zna o čemu se priča, ali svako oseća da zna o čemu se pričalo.

Ova naizgledna dihotomija jeste element Grujićevog pristupa ili makar deluje kao takva, kao element nečega što bi bilo dobro integrisati u svoj život, takozvano raspamećivanje ili skidanje pasivne mrežnjače sa oka.

To je neka druga vrsta komunikacije, malo grublja u svojoj prirodi, ali ipak iskrenija jer slatkorečive laži i pasivna agresija današnjeg doba jesu vrlo slične primitivizmu i gluposti koja je odjekivala decenijama unazad.

Tell me baby what to do, if not, then fuck you! Co-op, Psy-op, večito urušavanje i internalizacija alternativa vodi ka stagnaciji.

Zaobilaznica se pravi, inspiracija koja može da bude nastavak ili početak nečeg novog, preskakanje trulih mostova i konstantna amplituda u kretanju - Radio-Šišmiš kao odašiljač neke druge misli koja ne prihvata uobičajene beskompromisne kompromise.

AntiCement arhiva

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.