Beton br.141
Petak 14. februar 2014.
Piše: Jerko Bakotin

ELITIZAM ZA SVE

Veselko Tenžera: Sloboda u rezervatu (Profil, 2012)

 

 

 

 

 

Zbirku naslovljenu Sloboda u rezervatu čini tridesetak feljtona i eseja koje je Veselko Tenžera (1942 - 1985) objavljivao početkom sedamdesetih godina u dvotjedniku Start te u nedavno upokojenom Vjesniku. Značajno je da većina ovdje okupljenih tekstova nikad više nije objavljena, dok je tek manji dio bio dostupan u zbirkama Miting i En passant publiciranim krajem, sada već davnog, istog desetljeća. U međuvremenu su, znamo, zbrisani čitavi političko-ekonomski i kulturno-društveni svijetovi u kojem je Tenžera živio i radio. S obzirom da je feljton, kako ga određuje Milivoj Solar, „nefikcionalni pripovjedački književni žanr, nastao i razvijen u obliku novinarstva, u kojem se na živ i popularan način obrađuju aktualna pitanja od općeg društvenog značenja, kao i pitanja umjetnosti, znanosti i filozofije“, jasno je da današnji čitatelj Tenžerine feljtone nužno doživljava kao dokumente iz prošlog vremena. Tim više što oni u prvom redu problematiziraju društveni život, odnosno donose svojevrsnu fenomenologiju formi društvenosti i njihovih promjena – od braka (tekst naslovljen „Bračna opsada“), ogovaranja, odumiranja kulture neobveznog komuniciranja („Terapija nesrećom“), klađenja („Prognozerska naiva“), nevjere („Preljub ili rani kapitalizam seksa“) ili totalitarnog kulta vječne mladosti i zatiranja vrijednosti starosti („A unuci su se zaželjeli baka i djedova“), preko bujanja jugoslavenske pop-kulture („Tko je izgubio bijelo dugme“), televizijskih reklama („Prokletstvo trgovaca u EPP Betlehemu“) ili hipertrofije festivala („Ples dinosaura ili dokle festivali“) pa sve do vječnih tema, odnosno univerzalnih danosti postojanja, barem u zapadnoj civilizaciji, kao što su odnos erotike i alkohola (u tekstu pod naslovom „Veliki rat: Eros i boca“), nasilna priroda čovjeka ili analiza idiosinkratičnih aktivnosti na rubu bizarnosti, poput kolekcionarstva.

 

veselko-tenzera-sloboda-u-rezervatu-100

 

No i takve opće teme Tenžerin diskurs zahvaća u njihovoj konkretnoj inkarnaciji, u sasvim određenom prostoru i vremenu, koji su sa svoje strane uklopljeni u šire društvene, ekonomske, kulturne i političke strukture. Riječ je o jugoslavenskom društvu sedamdesetih godina, u koje već dva desetljeća prodiru zapadne kulturne prakse, bitno određene kapitalističkim modusom vivendi, pri čemu su kao objekti trženja naročito privilegirani ljubav, sreća i uspjeh, naravno, reificirani kroz hiljade fetiša – od kladioničarskog tiketa do kozmetičkih preparata. Paralelno se pod udarom modernizacije slamaju podjednako tradicionalne tako i tzv. građanske vrijednosti, pri čemu ove posljednje prije nego li što su u bivšoj državi zapravo i zaživjele. Jugoslavija je, naime, kraj Drugog svjetskog rata dočekala kao jedna od najzaostalijih zemalja Europe, s relativno vrlo niskim postotkom urbanog i pismenog stanovništva. Naizgled paradoksalna posljedica jugoslavenskog modernističkog projekta tako je činjenica da je građansko društvo na našem području izraženije počelo nastajati tek unutar samoupravnog socijalističkog sustava, međutim, vrlo brzo se unutar istog bastardnog tržišnog socijalizma počela razvijati i masovna individualističko-potrošačka kultura.

 

Koliko je ta, iz perspektive liberalnih kritičara ovdašnjih nacionalšovinizama, nikada prežaljena građanska kultura stvarno postojala, a koliko se radi o idealiziranoj konstrukciji, pitanje je u koje ne možemo ulaziti; čitav kompleks spominjemo zato jer je Tenžerina optika dominantno određena idealima i standardima ponašanja koji nužno asociraju pridjev „građanski“. Dosljedno rečenom, kao svaka građanska, i njegova je kulturna svijest prožeta određenim elitizmom, uz dodatnu dozu kultur-pesimizma i konzervativizma, što se ponekad i eksplicitno iznosi. „Seksualna revolucija također je udvaranju zadala težak udarac i put između muškarca i žene obilježila vulgarnošću, nasiljem i izravnošću, koja bi dostajala tek životinjama (...) U udvaranju uvijek ima nečeg elitnoga, i kada se to izgubi – ostaje ono što imaju i stanovnici zoo-vrtova“, reći će tako autor. Uvijek je riječ o obrani manira, sofisticiranih društvenih rituala, suptilnosti, umjetničke neizravnosti u ophođenju te onoga što se nekada u umjetnosti, modi i životu nazivalo „dobrim ukusom“, nasuprot sirovosti masovne kulture. Pri tome Tenžerina pozicija nipošto nije jednoznačna, pa će u tekstu o koncertu Bijelog dugmeta oduševljeno opisivati energiju mladih i emancipatorski karakter njihove kulture, da bi je na drugom mjestu posprdno ispljuvao. Izoštrenog osjećaja za društvenu patologiju, Tenžera već sedamdesetih jasno opisuje malignost fenomena koji će nas u potpunosti zahvatiti tek dvijetisućitih kada konačno počinjemo neograničeno uvoziti narcističku kulturu spektakl-kapitalizma, trovanja javnog prostora privatnim sadržajima te masovnu proizvodnju nerealnih želja i nezrelih subjekata. Začetke tih pojava precizno detektira pišući, primjerice, o maturi kao karnevalskoj inicijaciji, krahu neopterećene društvenosti, ideologiji mršavljenja, pomodnosti rastave braka, turističkim aranžmanima koji se prodaju pod „autentična iskustva“, body-buildingu, trgovačkim bajkama kao modelima života ili ljubavnim oglasima, pri čemu pojedini feljtoni izuzetno živo skiciraju argumente koje su u opsežnim studijama razrađivali veliki društveni teoretičari poput Richarda Senetta ili Zygmunta Baumana.

 

10170b_5228b8103ecd3

 

Isti taj elitizam počesto ga navodi na stavove koji iz današnje perspektive djeluju posve deplasirano. Tenžera posprdno piše o „Romeu disko-klubova, nakljukanom lošim vinjakom i mlačnim sodama, junaku jednog vremena u kojemu tek alkohol otvara srce, ali i blokira šlic“, o tom Romeu koji „povraća dok ga Julija drži za glavu“, o disko-klubovima kao „malim katakombama, hramovima samoće koja prerasta u divljaštvo“, namijenjenim „masama poluobrazovanih ili neobrazovanih mladića“. Ali, koliko god navedena kritika otuđene zabave mladih dijelom bila ispravna, činjenica je da su danas odrasle već čitave generacije Romea i Julija koji se doslovce i nimalo ironično identificiraju s opisanim situacijama koje su važan dio njihove strukture osjećaja, a pri tome mnogi od njih nisu, kako bi Tenžera rekao, „trivijalne osobe“, pa makar, njegovim riječima, pijani mukali i blebetali za konobaricama. Sve u svemu, kao što u svojoj studiji o odnosu pop-kulture i hrvatskog romana pod naslovom Udarnik! Butnovnik? Potrošač... analizira Maša Kolanović, Tenžera je o pop-kulturi zauzimao krajnje proturječne stavove: nekada mu je progresivna, mnogo češće zatupljujuća; podupirao je Prljavo kazalište, eksplicitno se protivio sterilnom elitizmu, a prezirao prozu u trapericama ili zatupljene mase mladih koje „mljackaju žvake poput teladi u vrijeme preživanja“ te se gadio naturalizma u filmu. Premda iskrenih marksističkih uvjerenja, pa često – na tragu tada dominantne recepcije frankfurtske škole – ističe da je širenje zaglupljivanja u prvom redu materijalni interes raznih kulturnih industrija koje „pubertetske mrakove lako pretvaraju u bijelu lovu“ te brani „sinove radnika i seljaka“ naspram šminkerske zlatne mladeži socijalizma, njegova je pozicija, sa šizofrenošću čestom za socijalističke intelektualce, zapravo slična onoj prosvjećenog zapadnog kulturnog konzervativca. Ipak, prosvjećenost ima granice. Tenžera, naime, o ženama izriče u najmanju ruku odiozne generalizacije, primjerice, da „žene (...) obožavaju da im se s mnogo pažnje pričaju stvari koje ne razumiju, jer onda mogu samo napola slušati i pritom pozorno proučavati one subesjednikove osobine koje se uskoro trebaju iskazati“, podnegdje demonstrira fantastični arsenal podcjenjujućih stereotipova (npr. u tekstu „Slušalica umjesto biblijskog rebra“), a odnos muškaraca i žena, o kojem vrlo često piše, paušalno interpretira u skladu s mistifikatorsim obrascem, u suštini zapravo patrijahalnim. Zanimljivo je da je, kao dosljednji džentlmen, upravo on napisao predgovor knjizi Slavenke Drakulić „Smrtni grijesi feminizma. Ogledi o mudologiji“, u kojoj je, između ostalih, sam bio i te kako prozvan.

 

Najvažnija je, ipak, činjenica da Tenžera glas izvanrednog feljtonista nije zaslužio pukim stavovima, nego u prvom redu oštrim, ponekad sarkastičnim ili podrugljivim, ali prije svega, barem na trenutke, majstorskim stilom kojim ih je iznosio. Njegovo pismo impregnirano je tropima i metaforama. Kao i poneki čitavi eseji, neke od njih neuspjele su i dosadne, ali zavidan je broj moćnih, doslovce sjajnih, a svako malo naleti rečenica koja bi mogla stajati kao samostalan aforizam ili citat. Nudizam je tako „pokret koji koji se bori protiv gaćevne potlačenosti spolovila“, reći će u eponimnom eseju „Sloboda u rezervatu“, svadba je „pokusni pogreb, a brak mauzolej u kojem se dva života žrtvuju za treći“, kladitelj je „Pojedinac u vrhunskim pregovorima s Uspjehom“, dok je alkohol „proteza društvenosti koja svijet pretvara u pozornicu, a ljude u glumce“, mladi kritičar je „citatoman u pubertetu“, a radne se mase „peku na gradelama kredita“. Moć Tenžerine imaginacije i konkretizacije načelnih stavova u prizore zavodljiva je i komična: „Zavirite u bilo koji lokal“, piše tako, „ili zalutajte na kućnu sjedeljku, pa ćete vidjeti bocu kako između muškarca i žene strši kao antena i prenosi skrivene poruke od jednog do drugog“. Uvijek spreman narugati se, uvijek ciničan, ali nikada preko granica ukusa. Njegova zapažanja češće su impresionističko-deskriptivna nego li što bi se radilo o promišljenoj analizi, no zadivljuje kretanjem među razinama – od psihološke preko mikrosocijalne do sistemske, britko iscrtavajući čitave habituse „socijalnih tipova“ o kojima piše.

 

Tenžerin se elitizam ponekad doima kao donkihotovski relikt prošlosti, sa svojevrsnom aurom, ali - unatoč sveprisutnoj ironiji - u biti romantičan i, kao većina romantičnih stavova, u raskoraku s vremenom i nepraktičan. Poput suvremenog pisca koji odbija pisati na kompjuteru, nego umjesto toga koristi staru pisaću mašinu marke Remington. Međutim, retorički superioran, duhovit i originalan, razbarušen i vrckav, Tenžera je čisti užitak čitanja; i onda kada njegove stavove držimo za promašene, on je neprijatelj kojeg se može poštovati, i od njega učiti. Upitna je njegova privlačnost širem čitateljstvu, no za njega sigurno važi ono što je sažeo u naslovu jedne zbirke kritika – „Preživljuje dobro pisanje“.

 

 

                                       (ovaj prikaz je izvorno objavljen u časopisu Quorum)

AntiCement arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.