Drugovi, ja se ni sada ne stidim svoje komunističke prošlosti
Autorski i izvođački par: Sanja Mitrović i Vladimir Aleksić; režija: Sanja Mitrović
Produkcija: Sanja Mitrovic/ Stand Up Tall Productions, Amsterdam i BITEF teatar, Beograd u koprodukciji sa Beursschouwburg, Brussels
premijera u BITEF teatru, petak 27. maj 2016.
Rečenica koja je uzeta za naslov predstave višeznačno izražava koncept i strukturu ovog projekta. Naime, to je jedna takoreći sudska izjava, svedočenje pod nekom vrstom optužbe, gde se hrabro ostaje na odavno proskribovanim ideolškim pozicijama. S druge strane, to je direktan citat iz filma, Wr – Misterije organizma, jednog od glavnih atora poznatog Crnog Talasa, najzapaženijeg i najprovokativnijeg perioda jugoslovenskog i, pre svega, srpskog filma – Želimira Žilnika. Predstava je i sastavljena od mnogobrojnih citata – posebno pažljivo su izmontirane sekvence brojnih filmova – od prvih posleratnih do skoro sasvim novih, snimljenih pre i posle raspada nekadašnje domovine, u kojoj su rođeni i protagonisti ove predstave, performeri Sanja Mitrović i Vladimir Aleksić. Njihova omiljena tinejdžerska zabava u rodnom provincijskom gradiću, Zrenjaninu, gde su odrasli u istoj ulici i išli u isti razred, bila je višekratno gledanje filmova na kućnom videu i krajnje uživljavanje u likove i pokretne slike, sve do vešte kopije viđenog materijala. Ta dečja igra poslužila je kao originalna forma za stvaranje ove zanimljive predstave, predstave koja ponovo i ponovo postavlja ono krucijalno pitanje – zašto je moralo doći do tako krvavog raspada Jugoslavije?
U traženju odgovora na ovo pitanje svih pitanja, mlada autorka Sanja Mitrović je već napravila jednu snažnu predstavu sa kolegom, nemačkim mladim glumcem i smišljeno, ali nenametljivo, uporedila bol sećanja na krvave dane Trećeg rajha sa situacijama u vreme raspada poslednje Jugoslavije. U ovoj novoj predstavi, opet sa jednim partnerom ali sada iz istog okruženja, Sanja Mitrović pokušava da se priseti zajedno sa njim, kako su tada živeli, u šta su verovali, čemu su se smejali i divili kao pioniri i omladinci.
Scena iz predstave
Dvoje mladih performera se zapravo dvostruko uživljava u sadržaj koji nam prenosi: s jedne strane to uživljavanje u sopstveno sećanje na upečatljive trenutke ličnog života u društvenom okruženju, tada spontanog života, a sada kritički promišljenog i umetnički preoblikovanog u jednu složenu igru o naivnom ušešću u društvenim preokretima. S druge strane, oni se na sceni igraju te svoje nekadašnje igre uživljavanja u likove sa filma i tako prolaze kroz brojne slikovite i odlično izabrane scene i likove, preko kojih komentarišu društvene tokove vremena koga se sećaju, ali sada sa istorijske distance i sa mnogo bolne, ali i vesele ironije. Ironija se odnosi na njihovu, ali i na naivnost celokupne društveno-ideološke, istorijske matrice koja je zauvek nestala – poražena u krvavom boju sa povampirenim kapitalizmom.
Tako je ovo i predstava koja komentariše suštinske razlike dva duštvena sistema. Jedan je, možda naivan, ali iskren i pošten pokušaj stvaranja društva ravnopravnosti, a drugi surov, kapitalistički u kome je čovek čoveku vuk i vodi u neprestane ratove sa jednim jedinim ciljem – bogaćenjem već bogatih, bez obzira na patnju poniženih i eksploatisanih. Tako dobijamo jedan zaokružen iskaz o bolu sećanja i nesreći budućnosti, dobijamo jednu razvijenu elegiju ispunjenu igrom, veštinom, maštovitim obrtima i trijumfom talenta i precizne uigranosti.
Dvoje mladih protagonista prikazuju vrhunsko scensko umeće, koje, kombinovano sa fascinantnim radom na montaži filmskih sekvenci autora Nikole Vrzića, daje jedno značajno i stilski sasvim posebno scensko delo. Tekst koji dvoje performera govore u svoje ime, kombinovan sa tekstovima iz citiranih filmskih sekvenci izrezanih iz filmova iz različitih perioda razvoja i raspada Jugoslavije, stvara jednu složenu sliku preispitivanja smisla postojanja socijalističke Jugoslavije, kao i žalosti zbog raspada te zajedničke države na sitne i neuspešne feude, u kojima napreduje samo zajednička beda, kriminal i besperspektivnost. U tom smislu, naročito su upečatljive lične priče dvoje protagonista o njihovim roditeljima i fabrikama gigantima u kojima su radili a kojih više nema. Sve je to bolno istinito ilustrovano dokumentarnim sekvencama na filmskom platnu. Slika opšte katastrofe koja sada sve nas okružuje i obeležava, našla je u ovoj predstavi višestruko umetničko tumačenje.
Čestitam na hrabrosti, iskrenosti i umeću.