Beton br.177
Sreda 16. novembar 2016.
Piše: Đorđe Krajišnik

DNEVNIK JEDNOG ASANATORA 

Damir Ovčina: Kad sam bio hodža (Buybook, 2016.)

 


Kad sam bio hodža Damira Ovčine roman je o ratu u Sarajevu. Preciznije, to je roman prostorno određen sarajevskim naseljima Grbavica i Dobrinja, te specifičnim kontekstom kvartovskog i uličnog rata. Protagonista, ujedno i narator Ovčininog romana, neimenovani je mladić na pragu punoljetstva. Igrom slučaja na samom početku ratnog haosa, dok je kretanje između različitih gradskih kvartova bilo moguće, on sa Dobrinje odlazi u posjetu djevojci na Grbavici, gdje, u porodičnom stanu, ostaje zarobljen na strani koju kontroliše novouspostavljena Vojska Republike Srpske. Stoga što nema etnički odgovarajuće ime i prezime za ovaj kvart, biva mu onemogućen povratak ocu na Dobrinju.


Ovčina fabulu svog romana započinje u prvim mjesecima pred rat, koje u mladićevom životu obilježava smrt majke. Taj lični lom, ispostaviće se, biće glasnik mnogo razornijeg kolektivnog loma. Zatečenog na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, naratora romana Kad sam bio hodža mobilišu u radni vod koji ima zadatak da po grbavičkim i ulicama drugih sarajevskih naselja pod kontrolom VRS čisti i prenosi sve što onima koji su sada vlast padne na um. Međutim, njihov primarni posao je iznositi i ukopavati na lokacijama izvan grada ubijene građane, koji su zbog etničke drugosti, ali i zbog nepristajanja na barbarstvo rata, bili premlaćivani, pljačkani i napose ubijani. Odatle proističe i naslov romana. Budući da komandir radnog voda insistira da protagonista romana nakon ukopa prouči „ono vaše“, ako zna, mladić privremeno postaje vjersko lice koji svoje sugrađane ispraća pod zemlju.


Ovčina je svoj roman struktuirao tako kao da želi direktno uhvatiti svu brzinu događaja koji se u jednom zgusnutom vremenu odvijaju. Cjelokupan njegov narativ ispisan je svedenim stilom. Rečenice su kratke, često samo izjavne, bez pridjeva. Događaji se ređaju u slikama i fleševima, pa bi se moglo kazati da je posrijedi katakterističan postupak gradnje toka svijesti u kojem se zrcali grotesknost ratnog vremena, njegova iskidanost i zamršenost.


Junak romana živi u neprestanom strahu. Svaka preživljena noć mu je dobitak na lotou. Samo milošću komandira radnog voda i komšinice, etnički prihvatljivog imena i prezimena, on uspijeva preživjeti. Etnički drugi nisu, međutim, u romanu Damira Ovčine postavljeni po šablonskom sistemu „ima dobrih i među njima“, već služe da što uvjerljivije oslikaju kontekst ratnog stanja. Komišinica je lik koji funkcioniše kao korelativ užasu svakodnevice. Ona je ta koja u život junaka ovog romana unosi onaj neophodni optimizam potreban da bi se ratni uslovi preživeli. Sa druge strane, lik komandira radnog voda, koji protagonistu i druge vodi po lokacijama sa kojih oni odnose tijela ubijenih, a nerijetko i vrjednije stvari koje zapadnu za oko nekom ratnom „pravedniku“, prikazan je kao lik koji poseduje izvesne crte humanosti. Čak u toj mjeri da zapisuje u svoj rokovnik svaku lokaciju na kojoj su ukopali nekoga. Ali ta ga humanost, kao i stav da one koji su mu podređeni ipak ne treba ubiti, ni u kom pogledu ne sprječava da sanja o srpskoj državi i da veliča ratne uspjehe bez obzira na svakodnevne zločine oko njega.


422503977233503


Kontrastirajući tako ova dva lika Ovčina uspijeva uvjerljivo prikazati nekoliko nijansi rata, otvarajući različite perspektive u svom romanu. One se najprije ogledaju u dobro uhvaćenim detaljima borbe za svakodnevni život bez obzira na okolnosti rata. Taj segment romana se najbolje vidi u ljubavnom odnosu koji se razvija između naratora romana i komšinice koja mu pomaže. Svakog dana ona ga, nakon njegovog povratka sa rada, dočekuje sa toplom vodom i nekom hranom. Međutim, Ovčina to njihovo ljubovanje ne postavlja kao nekakav patetični odnos dvoje ljudi uhvaćenih u nesreći. Komšinica, glasovitog prezimena Ekmečić, junaku ovog romana je družbenica s kojom on ironizira i prevladava ono dnevno preživljeno, koje se uzdiže iznad rasprave o etničkom.


Ovčina je uspio uvjerljivo uhvatiti tok svijesti čovjeka smještenog u kontekst neprestane opasnosti i ratne iracionalnosti. Posebno je u tom pogledu zanimljiva pozicija glavnog junaka u etnički drugom okruženju. Protagonista romana Kad sam bio hodža u tom smislu jeste medijum koji iz unutrašnje perspektive oslikava rat u taboru „onog drugog“. Čitalac će primjetiti neke veoma autentične detalje sarajevskog kvartovskog ratovanja. Sve one dobrovoljce, ratne pse i polusvijet, različite vojne frakcije, kriminal, anarhiju i bezvlašće, kao i pojedinačne sudbine ljudi koji nužnošću trenutka bivaju tek figure na ploči između dvije vatre.


Druga, za junaka ovog romana igrom sudbine neprijateljska, strana je iz njegove perspektive oslikana nizom slika koje se cijelim tokom romana smjenjuju kao pozadina drame glavnog junaka. Sve je tu, kao u odrazu krivog ogledala. Od scena egzekucija na ulici, brutalnog zlostavljanja i silovanja, do razmjerica različitih vojski, policija i paravojski, kriminala i pljačke, preko svakodnevne ratne naracije o veličini naše strane i pravednosti naše borbe naspram ništavnih pokušaja onih drugih da nam se suprotstave, do „toplih“ ljudskih priča o nesreći koja „nas je sve zadesila“. Međutim, junak romana Kad sam bio hodža ne posmatra okolnosti oko sebe sa etničkim generalizacijama. Štaviše, on tog etnički drugog kroz svog junaka mnogo češće pokušava groteskno ironizirati, nego li spram njega zauzeti neki kategoričan stav. Nema, dakle, onih opštih mjesta u prikazivanju etničkog drugog, čime se ne zanemaruju njegovi zločini, ali se podcrtava da su to oni dojučerašnji bliski drugi a ne nekakvi demoni koji su odjednom odnekud pali.


Dobar utisak romana Kad sam bio hodža u njegovim završnim dijelovima ipak se jednim događajem narušava. Iako u ranijim dionicama romana njegov protagonista u samoodbrani izvršava dvostruko ubistvo, koje je, budući da je ispripovijedano u superherojskom Rambo stilu, disonantno i neuvjerljivo u odnosu na dotadašnju prirodu lika, druga scena u kojoj junak ponovo izvršava ubistvo ostaje takođe blijeda. Naime, nakon što se napokon s prostora Dobrinje, Neđarića i Aerodromskog naselja, gdje je u jednom trenutku premješten zbog „raščišćavanje“ terena, vrati na Grbavicu, junak ovog romana drugi (odnosno treći) put ubija. Isprativši komšinicu iz njenog stana u pravcu teritorije pod kontrolom koja sada, nakon što je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, pripada Srbima, na povratku u grad on prepoznaje jednog od grbavičkih ratnih kriminalaca za kojeg zna da je odvodio njegove komšije. Pošto se, nakon pitanja o ženama koje je odveo, ovaj krene pravdati, narator ispuca u njega nekoliko metaka a potom mirno nastavlja svojim putem. Ostaje nejasna motiviranost ovog čina. Protagonista romana Kad sam bio hodža nije prikazan kao osoba koja pokazuje znakove etničke motivisane mržnje. Tih se nekoliko pucnjeva može posmatrati kao razračunavanje ovog lika sa svim onim surovostima koje je trpeo četiri ratne godine. Ipak, u koncu ovog romana nije poentiran taj događaj, niti je dat kao, uslovno rečeno, promjena stanja junakove svijesti.


Izuzev ovog propusta doima se da je Damir Ovčina uspio do kraja suvereno i kompaktno izvesti svoj roman. On će se čitaocu učiniti iznimno obiman (preko petsto stranica), ali ga je autor svedenim postupkom uspio učiniti lako čitljivim. Roman Kad sam bio hodža nije puko prosipanje memoaristike i sjećanja o preživljenom u književnom obliku, što je često do sada bio običaj u književnosti koja se bavila ratom. Specifičan pripovijedni okvir i dobro ustrojena struktura ovog romana, sa karakterističnim ritmom i refreničnim ponavljanjima, autoru su ostavili prostor da ratu pristupi odmaknut od opštih mjesta i mitomanije. Time se dala prednost vještini književnog uobličavanja i promišljanja ratnih događaja, bez standardnih manjkavosti i trakavica sa prizvukom kolektivne viktimizacije i vječne pozicije žrtve. U tom pogledu roman Kad sam bio hodža Damira Ovčine po svom nastojanju da sagleda rat i iz drugačije perspektive blizak je romanu Još jedna pjesma o ljubavi i ratu Mirsada Sijarića. S obzirom na blagotovornost vremenske distance, moglo bi se pretpostaviti da nas tek očekuju poliperspektivnije knjige o ratu u Sarajevu i BiH.

AntiCement arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.