U recentnoj je hrvatskoj pripovjednoj produkciji (od devedesetih godina naovamo) iskustvo rata, poraća i tranzicije bilo jedno od važnijih vanknjiževih činjenica koje su utjecala na književni niz.  O spomenutim se temama pisalo devedesetih, ranih dvijetisućitih, a piše se i dalje. Neki od primjera su Konstantin Bogobojazni Sime Mraovića (Durieux, Zagreb 2002), Putovanje u srce hrvatskog sna Vlade Bulića (AGM, Zagreb 2006), Splitting. Kako sam tražio Srbe po gradu (Durieux, Zagreb 2014), ili iz srpske književnosti Top je bio vreo Vladimira Kecmanovića (Laguna, Beograd 2014). Konačno, spomenimo i Hotel Zagorje Ivane Bodrožić (Profil, Zagreb 2010), u kojem autorica odabire infantiliziranu pripovjedačicu kako bi progovorila o iskustvu ratnog izbjeglištva, što je manevar koji koristi i Nikola Leskovar u romanu Tijelo od soli (Jesenski i Turk, Zagreb 2018).

Leskovar se spomenutim romanom pojavio 2018. godine, kao dobitnik nagrade Prozak za 2016. godinu (nagrada se dodjeljuje autorima do 35 godina). Pozicija pripovjedača romana je sljedeća – on je sin vojnog pilota JNA koji kao dijete, za vrijeme rata, s obitelji napušta Tuzlu i seli u izbjeglištvo u Varaždin, da bi na kraju romana otišao na studij u Rijeku. Roman je koncipiran kao zbirka sjećanja, slično dnevničkim zapisima – pisan je u prvom licu, u fragmentima i u prezentu. Vrijeme u romanu obuhvaća desetak godina, a zanimljivo je to što se glas pripovjedača ne mijenja kako vrijeme protiče. Zbog toga se čini kako je pripovjedač – koji se u pismima svom mlađem Ja predstavlja kao Nenad Namjesnik - zadržava uvijek istu poziciju, odnosno isti odmak spram pripovjednog svemira. Tematski sklopovi – život u ratnoj Tuzli, izbjeglištvo u Varaždinu i studij u Rijeci – postaju materijal kojim centralna pripovijedna svijest svo traumatično iskustvo provlači kroz filter od kojeg gradi krhki identitet za kojeg se stalno čini da je djetinji i u razvoju. Isto tako, dopušta autoru jednostavnu eksplikaciju kompleksnog ideološkog stava koje pred kraj romana zahvaćaju neočekivan teritorij roda.

Već prva rečenica –  „Slani bunar pronašao sam kad je lopta odletjela u jarak od granate“ (str. 5) – mapira bitne koordinate Leskovarova pripovjednog svijeta: dijete (lopta) u prvom licu (pronašao sam) pripovijeda priču koja ima neke veze s ratom (jarak od granate), a čitamo i metaforu iz naslova, koja čitanje veže uz jedan konkretni multietnički topos (Tuzla i rudnik soli), a koja otkriva osnovnu fizičku boljku glavnog junaka (koja se zrcali i na psihičku ravan): „Mršav si i vjetar te raznosi po stupinama. Kad se oznojiš, gubiš vodu, sol se taloži. Zato se rušiš, kao grad, ležiš na slanici. Kad smo iscrpili vodu, grad je počeo tonuti“ (str. 13).

Tuzla, Solana i panorama grada

To su pak riječi adže Nurudina, čiji je lik referenca na pripovjedača Selimovićeva romana Derviš i smrt, a mladom pripovjedaču služi kao oslonac za ono poznato – predratni mir i stabilni identitet. Njegova je omiljena sintagma, koju ponavlja više puta kroz tekst, „s mjerom stvarano“, a nju oprimjeruje matematički formalno pravilnim uzorcima (muzika, fraktali itd.). „S mjerom stvarano“ znak je prošlog svijeta koji se urušava, a koji je (iz perspektive likova u romanu) bio zaista „s mjerom“, ali je istovremeno i karakteristika pripovjedačeva glasa, čija su osnovna karakteristika – staloženost, perceptivnost i introspekcija. On jest infantiliziran; njegove se misli čitaju u fragmentima jednake duljine i u kratkim rečenicama u kojima je obično jedina interpunkcija točka, a koje sadržavaju djeci svojstvene usporedbe i asocijativne modele u kojima se sintagmatski vežu pojmovi po susljednosti, kao da se opisuje slika: „Znam da je stvarna [sol] jer miriše kao more u Neumu“ (str. 5); „Djeca iz A razreda drže se zajedno i odlaze pred školu kad organiziraju tučnjavu pred diskom. Pred školom su bandere i ima puno svjetla. Oko nas su borovi. Borovi se sade u dvorištima jer su lijepi kao Nurudinove riječi“ (str. 87). Ali ta infantilizacija, baš zato što je posredovana vještim prosedeima, omogućava da se u dijete-pripovjedača upišu etički stavovi a da se izbjegne zamka patetike i sladunjavosti koju infantilizacija obično skriva. Tako mladi pripovjedač zaključuje kako su birtija i crkva zapravo jednake jer se tamo „udaraju riječi bez pokrića“, dok kao osnovne aveti tranzicijskog društva u kojem odrasta navodi Haljine, Uniforme i Odijela.

Spomenute strukture junak locira u Zagorju, kraju koji prognaničku obitelj prima, ali ne prihvaća, već ju markira kao drugo, strano i neprijateljsko. Kroz maltretiranje i izopćavanje, pripovjedač Nenad Namjesnik gubi bilo kakav čvrsti oslonac svog integritet, a najvažnija je slika njegove zbunjenosti upravo njegov idiom: „Kažem da sam pokušao govoriti dijalektom, ali svi mi se smiju, moja melodija je predrugačija, naglasci udaraju u pogrešne slogove i ne vladam pravilima po kojima se stvaraju diftonzi“ (str. 88). Sam kajkavski dijalekt pripovjedaču zvuči grubo, strano i opasno, baš kakva je i sama sredina. Spomenimo ovdje da na kraju romana stoji „Rječnik manje poznatih i nepoznatih stranih riječi“, uglavnom turcizama, što je indikativno ako se zapitamo kome su te riječi nepoznate (pripovjedaču sigurno nisu, one mogu biti nepoznati tek sredini u koju kao izbjeglica dolazi). Osim Tuzle i Zagorja, treći topos (neimenovan, ali naznačen nekim svojim mjestima poput Rječine) u romanu je Rijeka. Pripovjedač u Rijeci studira, zaljubljuje se, sudjeluje u studentskim protestima te se konačno formira kao subjekt čija je politička vodilja lijeva ideja, svima dostupno obrazovanje i ukidanje roda (što je u roman ubačeno s tek par efektnih rečenica). Time se dosljedno dovršava iskustvo izbjeglištva koje, konačno, ne rezultira gorčinom i bijesom (iako i toga ima), već etičkim principima solidarnosti, poniznosti i ljubavi. Nije stoga slučajno što se, kao jedna od mnogih referenci (Selimović, Krleža, Dragojević, Nietzsche, od kojih se mnoge pojavljuj kao citati, bez izravnog imenovanja) pojavljuje Tea Tulić i njena poetska pripovijest Maksimum Jata (Sandorf, Zagreb 2017), koja za svoj etički program u romanu uzima citat iz Bele Hamvasa: „Moj slogan: ljubav prema ljudima i osjećaj krivnje“.

Sam kraj romana je otvoren: „Otok je daleko. Plivat ću prema njemu dok mišići ne prestanu raditi ili ne udahnem vodu i potonem. Svakih nekoliko zamaha dižem glavu i gutam zrak kao gušter muhu, opustio sam mišiće kako bi me djeca s Kapije lakše sapela rukama i povukla“.

Aluzijom na pokolj na Kapijama – roman sadrži i popis žrtava masakra uz pjesmu maka Dizdara – završava pripovijest Tijelo od soli. Odlazak pripovjedača na otok na prvu može značiti rezignaciju, priznavanje poraza uslijed izgubljene (političke) bitke i proživljene traume, ali će prije značiti zaobilaženje vladajuće ideološke matrice i utrčavanje u prostor intime, praštanja, ljubavi i pripovijedanja kao modela otpora koji izvrće elemente dominantnog diskursa i od njih tvori – književnost.

Leskovar je bremenitu temu rata i prognaničkog iskustva obradio emotivno, poetizirano, ideološki osvješteno, koristeći jezični amalgam hrvatskog standarda, bosanskog govora i kajkavskog dijalekta kako bi prikazao gubitak identiteta mladog čovjeka uslijed tranzicijskog kaosa. Činjenica da je tekst kako jezično, tako i referencialno bogat, te da je pripovjedač dijete čiji perceptivni mehanizmi očuđavaju, ali kroz koje zauzima ideološki stav, čine od ovog romana vrijedan pokušaj obrade iskustva rata i izgnanstva.