Beton br.141
Petak 21. februar 2014.
Piše: Edin Salčinović

CRNA GNOZA

Mirnes Sokolović: Rastrojstvo (sic!), Sarajevo, 2013.

 

 

 

 

 

 

Treba to odmah reći: Rastrojstvo će ostati zanemaren roman, neće konkurirati za nagrade niti će se spominjati u revizijskim izvještajima o čitanosti, a razloga tomu je mnogo. Ja ću pokušati da pobrojim tek one, uvjetno govoreći, literarne, o ostalome računa neka povedu socijalne službe:

 

  1. Roman je objavljen u „podrumskoj“ ediciji (sic!), u neznatnom tiražu, teško je dostupan i jedva da ga se može uočit na čitalačkom radaru.
  2. Rastrojstvo je složen roman, složeno napisan, nikako po mjeri dominantnog pripovjednog standarda savremenika, zbog čega nevičan čitalac može imati poteškoća sa razumijevanjem.

 

Prvome se nema šta dodati, to je jednostavno tako. Drugi je već dovoljno ozbiljan da se preko njega ne može olako preći, previše je proizvoljan i dostatno sumnjiv da bi se zbog njega mogle okrvaviti pesnice, a moja je, pak, želja da sve prođe mirno, s navučenim bijelim rukavicama. Zbog toga ću se složit sa svima koji misle da to nije jednostavno tako i pokušati ponešto da objasnim.

 

Bio je običaj kod starih pripovjedača da u ekspoziciji počnu govoriti iz sveobuhvatne perspektive, oslikavajući krajolik sve do horizonta, neki čak i dalje, ili enumerirajući informacije iz jedne jedva sagledljive prošlosti koja prethodi pripovijesti, ili na neki dvanaesti način, a sve to kako bi konstruisali čvrst i uvjerljiv okvir za svoju pripovijest. Namjeravam se poslužiti sličnim trikom s nadom da ću tako objasniti položaj i stanje Sokolovićevog romana okruženog savremenom prozom.

 

Književni problemi savremenika, poglavito oni poetički, uvijek nas upućuju na povijest književnosti. Ali tu obično završimo u živom blatu. Tako nam valjda i treba kad stalno zaboravljamo da u književnosti nema konačnih istina. Ali, da ne odlutam, ostanimo kod povijesti književnosti. Najčešći je problem što ta povijest nije onakva kakve jeste, nego je onakva kakva je naknadno osmišljena. Uobičajeno je se uzima kao u svemu dovršen linearan sukcesivni tok u kojem se smjenjuju epohe, neki će reći organski dok će drugi insistirati na važnosti konteksta, svejedno, ovdje nas ne zanimaju takve razlike, bitno je tek da se spomene koncept. Ima i drugih, jedinstvo stilskih formacija, ili nešto treće... Lično, najbliže mi je shvatanje po kojem je povijest književnosti proces smjenjivanja oblika koji se međusobno bore, s ponovnim osmišljavanjem formi, skokovima, raskidima, itd. Tako književnost ne ide samo po tragovima prošlosti, nego i ispred nje, zbog toga ona ne zastarijeva, patetično se tome može dodat da ne zastarijeva ni zbog toga što je izatkana od ljudskih želja. Sve čime se pisac bavi stvoreno je prije njega, ali on svemu daje novi smisao.

 

Bildschirmfoto-2011-09-23-um-17.57.54

 

Kada se stvari postave ovako onda se za Rastrojstvo može reći da ne donosi ništa novo, ali donosi obilje svježeg. Taj roman se priključuje jednoj parodijskoj liniji u razvoju romana, kačeći se prije svega za tradiciju noetičkog romana i romana koji nastaje u krugu avangardističkih poetika. Moglo bi se krajnje pojednostavljeno reći: ekstremni modernizam. Već to je, za čovjeka koji redovno kupuje nova izdanja, previše svježe u vremenu kada u prozi prevladava žurnalističko i memoarsko protokoliranje. Ali, kad se kaže „ekstremni modernizam“ i nije rečeno bog zna koliko. Valja analizirati kompoziciju.

 

U osnovi Rastrojstvo je koncipirano kao parodija memoarskog romana (da ne bude zabune, kad kažem parodija onda mislim na vanjsko oponašanje uz iskrivljavanje bitnosti). Kao u svakom memoarsko romanu i ovdje pripovjedač sa vremenske distance sagledava svoj život usput ga komentarišući (na što upućuje i podnaslov: „Istorija jedne rasparčane duše“). Međutim, za razliku od klasičnog memoarskog romana gdje će se pripovijesti uokviriti dokumentom (memoari, autobiografija, itsl.), u „Rastrojstvu“ je pripovijest naprosto izgovorena kao unutarnji monolog. Da stvar bude složenija (ako hoćete, i zanimljivija), taj unutarnji monolog izgovara mrtvac: Kosti su mi već dugo zakovane travom koja me je sasvim prorasla, proljetne vode slijevaju se blago niz brdo preko mene, odnoseći mi polagano meso nogu kojih nema više od pola, (zemlja me ispljunula) i cijeli sam slomljena kost i pocrnjela koža, i tako neuhranjen i poispadalih zuba ostajem na zemlji ležati dugo i spokojno, nepomičan kao da guštam na tim blagim zrakama, dok se veseli miševi, plašljivo cijučući, provlače između mojih rastvorenih rebara i izlaze na sunce, razigrano mi skačući po stomaku, sve hrabriji, kako dan polagano odmiče. (str. 28) Upotreba unutarnjeg monologa umjesto tradicionalnog pripovjednog postupka omogućila je fragmentiranje fabule, tako smo dobili slike koje nemaju sižejne izgradnje. O tim slikama će biti još riječi, samo najprije treba završiti sa pričaocem. Osim što se pripovijest očituje kao unutranji monolog, i sižejni sukob pomjeren je unutar samog pripovjedača, ako insistirate, u njegovu svijest, ili, ako baš insistirate, u njegovu dušu. Tako se pripovjedač unutar sebe umnožio u čak četiri osobe, riječju, to su četiri sukobljena fragmenta njegove duše. Svaki od ta četiri fragmenta, ili četiri suprotstavljene sižejne sile, u romanu je otjelovljen kao protagonista. Za svakog od njih se može reći da predstavlja jedan tipski karakter: Rostropovič je buntovni intelektualac, Mihail je romantični pjesnik, Sofronije je bogobojaznik, a Lavrovič nihilist. Pa ni to nije sve. Dominantna je Lavrovičeva perspektiva, kroz nju su prelomljene tri ostale, što je i razumljivo, budući je pripovjedač mrtav i govori iz ništavila (ex nihilo), kako je predstavljeno u citatu gore. Je li, šta može biti čovjek kome se miševi provlače između rebara i skakuću po trbuhu doli nihlist. S tim možemo zaključiti, pripovjedač se bori unutar samoga sebe da bi na kraju trijumfovao nihilist (vidite, primjerice, završetak trećeg poglavlja, od strane 153. do 160., tu je taj trijumf najznakovitiji). Treba dodati još i da je pripovjedač život o kojem pripovijeda proživio pjesnički, doslovce po uzoru na velike dendije i boeme iz devetnaestog vijeka, zbog toga je i iskaz u Rastrojstvu bliži tradiciji lirske proze, negoli epskom prozaiziranju.

 

tumblr_m5qoevvtbT1r0r95mo1_r1_500

 

Osnovna estetska emocija u Rastrojstvu stilski je uobličena kao intenzivan osjećaj sveopšteg rasapa svijeta. Pripovjedač reda fragmente iz svoga života stilizirajući ih kao kontrapunkt senzacija, tako se u kontrastu izmjenjuju žestine i bjesovi s blagošću i smirajima. Predstavljeni životni fragmenti zapravo bi se mogli nazvati čvorištima pripovjedačevog života, to su emotivno nebijeni momenti, trenuci u kojima se potvrđuje čovjek, pokušaću to izraziti pomodnim pojmovima, to su životni trenuci u kojima individua osvaja identitet. Zapravo je najlakše reći da su to trenuci u kojima se pod određenim životnim i sudbinskim okolnostima nužno sukobljavaju četiri pripovjedačeva karaktera. Je li, u tipičnom memoarskom romanu takva mjesta se zovu čvorišne fabularne tačke, ali kako se u Rastrojstvu insistira na tzv. defabulariziranosti možemo proći i bez tog pojma. Važno je da se razumijemo, to su životni trenuci u kojima se odvija proces unutarnjeg rastrojstva subjekta, pritom ne treba smetnuti s uma da je to unutarnje rastrojstvo odraz onoga  što se događa vani, u objektivnom svijetu.

 

Već je rečeno da je sižejni sukob pomjeren unutar pripovjedača, shodne tome i događaji su predstavljeni sa snažnim isticanje unutarnje perspektive. Već sam spomenuo fragmentarne slike, tačniji ću biti ako ih nazovem senzacijama, jer to i jesu senzacije doslovce po simbolističkom manifestu, jezik korespondencija i veza između duše i prirode, iskazuju neiskazivo i neobjašnjivo, one su zvuk, eho najintimnijeg, jedino se njima može iskazati vječno kretanje, senzacija je polifoni način iskazivanja riječima melodija duše, i sve tako. Kako i priliči takvom tipu iskaza, događaji pretvoreni u senzacije stilizirani su u formi čiste imaginacije, fantazije, snova, vizija, i sl. Pripovjedač čak i insistirajući naglašava takvu literarnost, svjestan da u svakodnevnoj, prozaičnoj stvarnosti stvari promiču lakonski. Zar je važno kako je sve to bilo? Zašto je važno kako smo došli do toga? Ne želim to da pričam, red po red. Grozim se od toga da slažem događaj po događaj. Gnušam se nad pripovijedanjem. Ali ne lažem ti mnogo, istina je uvijek tu negdje, vjeruj mi! (str. 35.) Naravno, priroda takvih senzacija je lirska, one nemaju moć sižejne izgradnje, zbog toga se ni zbivanja ne mogu sižejno objektivizirati, sve ostaje zatvoreno u pripovjedaču. Posljedica toga jeste da ostali likovi u romanu nemaju svoj autentičan glas, oni su praktično tehnička sredstva za isticanje određenih emocija. Drugačije rečeno, njihov glas je progutala riječ autorova. Karlo i Čančar su protetičko biće Rostropoviča i Mihaela, dok su Asja, Žana, Lamija i ostale djevojke ogledalo svakoga od četvorice. Kao što je objektivna stvarnost pretvorena u senzaciju i pred čitaoca izbačena ravno iz pripovjedačevog trbuha, tako je i društveni verbalni vidokrug monologiziran u autorov trbuhu. 

 

Budući da ne dobivamo dojam sižea nemojte sebi zamjerati ako čitajući Rastrojstvo pomislite da je to mračnjački gnostički spis. Već i same teme upućuju na gnozu, a može se reći, ukoliko pristaje na analitičko pojednostavljenje, da su u romanu obrađene teme smrti i ljubavi. Od prvog do posljednjeg poglavlja pored čitaocem se redaju slike u kojima je otjelovljen jedan od ta dva životna principa. Dakako, smrt je pobjednički princip. U tom smislu, posljednje je poglavlje („Metež“) pankosmička parabola o smrti. Cijela epizoda ispisana je kao fantazmagorija sa biblijsko-kur'anskim motivima kraja svijeta. To je danse macabre, to su apokaliptičke orgije, i tu, konačno, i sam Lavrovič postaje tehničko sredstvo smrti.

 

Udario sam sve recke, treba podvući crtu. Rastrojstvo među prozom savremenika, dakle, stoji ovako: prije svega, u poetičkom smislu, Rastrojstvo je parodija popularnog talasa savremene proze (tzv. stvaronosna proza/kritički mimetizam), što je po sebi dovoljno da se na ovaj roman zažmiri, ako ništa drugo. Osim toga, i u skladu s tim, u Rastrojstvu je artikuliran temeljito drugačiji osjećaj i doživljaj svijeta, artikulirane su drugačije ideje, drugačiji interesi za stvarnost, drugačije ljudske želje, i to je dovoljno da pristojnog savremenika barem pošteno iznervira, ako već ništa drugo. Zatim..., ne da mi se da redam više ove „osim toga“. Pročitajte. Vidjet ćete...

AntiCement arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.