Beton br.141
Ponedeljak 31. mart 2014.
Piše: Đorđe Krajišnik

ČOVJEK SLUČAJ

Odbrana i zaštita, film Bobe Jelčića  

 

 

 

Bh. kinematografija, kao i one regionalne i koprodukcijske, je na temu rata koji se ovdje desio i pustolina koje su nakon njega, u tranzicionom čabru (ovo tranzicionom se uvijek doima tragikomično, jer se još nikada nije dokučilo u šta smo mi to tranzicionirali), nastupile dala niz filmova sumnjivog i manjkavog kvaliteta. Bilo je, istina, u tim pokušajima da se traumatični povijesni lomovi naših života filmskom estetikom sažmu, ostvarenja koja su nešto uspješnije zašla u neke od pukotina koje su nakon “događanja naroda” zjapile otvorene na tlu razorene Jugoslavije, ali sve je to, uzmemo li neku opštu sliku, ostalo prilično nedorečeno i kratkog dometa. Prije svega, kao jedan od najvećih problema domaće kinematografije nameće se odsustvo univerzalnijeg prikaza čovjeka, događaja i stvari i njihovo često svođenje na patetično oblikovane, viktimološke predstave koje ne dobacuju dalje od vlastite avlije.

 

Odbrana_i_zastita_film7

 

Himera filmskog kvaliteta

 

U tim predstavama – a zahvaljujući podražavanjima međunarodnih narikača, u vidu merhametli festivalskih žirija, nad stravičnom bh. sudbinom – stvorila se jedna himera filmskog kvaliteta u BiH kojom se pothranjuju i maskiraju svi oni promašeni pokušaji da se filmskim jezikom uobliče rat i njegove posljedice. Pa se tako još uvijek perfidno izbjegava uhvatiti u koštac sa istinskim temama koje opterećuju, već se prave zašećerene filmske vodice kojima se “potkupljuju” dušebrižnici iz svijeta umjetnosti. Stoga, i pored nagrada, Zlatnih medvjeda, Oscara i drugih priznanja koja je domaća kinematografija u posljednjoj deceniji pobrala, ostaje ogroman prazan filmski prostor koji još uvijek čeka da ga se popuni ozbiljnim, argumentovanijim i snažnijim ostvarenjima. Zato uopšte ne treba da čudi što su nam još uvijek kao uzoriti i kao nedostižni ostali dometi filmova koji su se u BiH snimali tokom osamdesetih godina prošlog vijeka.

 

Tema kojom bi se dakako, nakon što su kako-tako prežvakane sve one direktne ratne priče, domaća kinematografija morala pozabaviti, jeste pustoš duše, ona iza kovačevski odškrinutih vrata od utrobe, koja je nakon svršetka rata ostala kod golemog dijela stanovnika ove postdejtonske nastambe. Dakle, fokusiranje na čovjeka, spuštanje u njegove rascjepe, u njegovu rastrzanost između normi i obzira naših čaršija, mahala i palanki – sa jedne strane, i onoga što je u njemu klica ljudskog – sa druge strane. Taj brisani prostor koji je ostao još uvijek ona tanka linija po kojoj se ovdje čovjek neprestano i oprezno kreće, pazeći da ne napravi pogrešan korak i ne sklizne u ono zbog čega bi se na njega upiralo prstom. To je život na granicama i između granica, unutar zidova, na nacionalnim amonijakom obilježenim međama, na kojima je sve ono što bi život trebao biti: neprestana interakcija i kretanje, suspregnuto strahom od drugoga, ali i strahom od prokazanosti ako kao “naš” zalutaš u, da zlo ne čuje, neki čovječan odnos sa “njihovima”.

 

obrana-zastita

 

Drama ljudskog

 

Upravo ovo, u sažetku napisano jeste tema filma Odbrana i zaštita reditelja Bobe Jelčića. Ono što Jelčićev film razlikuje od brojnih drugih filmova koji se o postratnoj BiH, i njenim pukotinama, snimaju jeste činjenica da se on spušta do čovjeka i njegovih ličnih lomova, koji su nastali kao direktna posljedica ruiniranja bh. društva, ali i uzdiže na nivo univerzalne ljudske priče koja se može javiti u bilo kojem kontekstu. Dakle, način i perspektive prikazivanja svakodnevice čovjeka ovdje, bez ikakvih direktnih naznaka i na rat, i na sve strahote koje su obilježile posljednje decenije dvadesetog vijeka kod nas, svjedoče o jednom dubinskom promišljanju o tome kako bez skliznuća na žitki teren patetike ispričati jednu istinsku ljudsku dramu, u kojoj bi bilo sadržano sve ono što nedvojbeno jeste sukus naših dvadesetogodišnjih gacaja i tlapnji po logikama krvi i tla.

 

Unutrašnja antigonalna konvulzija u filmu Odbrana i zaštita odvija se u Mostaru – takozvanom gradu-slučaju, paradigmi svih naših mučnih raspolućenosti. Slavko, kojeg maestralno igra veliki Bogdan Diklić, i njegova žena Milena, sjajna Nada Đurevska, doživljavaju istinsku životnu dramu nakon što umre njihov porodični prijatelj Đulaga, Bošnjak iz nekada bliske i prijateljske familije, koja je sada, njima Hrvatima, sa one tamo, druge, reklo bi se „njihove“, strane, postala daleka. Sva se drama ove porodice odvija između odluke da li otići ili ne na dženazu prijatelja, i to ne zato što ne postoji istinska želja da se prijatelj posljednji put pozdravi, nego iz straha šta će reći oni “njihovi” kad ih vide da su na dženazu otišli. Zapravo, šta će reći Dragan iz Gradske uprave, od kojeg glavni protagonista filma očekuje neku pomoć, ali i strepi, ako sazna da je Slavko kao Hrvat, a ne kao čovjek i prijatelj, bio na dženazi jednom Bošnjaku.

 

Bobo Jelčić maestralno, nigdje ne ubjeđujući gledaoca (što i ne smije biti odlika filma ako nije propaganda, a kod nas je opet tako čest slučaj da se recipijent utjeruje u film), nego samo u naznakama ostavljajući moguće zaključke, prikazuje iz kadra u kadar mučenje kroz koje Slavko i njegova žena Milena prolaze. Gradacijski nijansirajući scenu po scenu, reditelj razvija odnos između supružnika, uzdižući ga do nivoa kada iz njih kriči, da se ovdje konstantinovićevski izrazimo, životinja njihove ljudskosti, sasvim sputana i onemogućena. 

 

O&Z final B1

 

Nakon što ipak odu na dženazu, i nakon što Slavko, iz straha, potpuno pokaže uznemirenost i smušenost na dženazi, između njega i Milene se stvara procjep u koji oni izljevaju sve svoje godinama nagomilavane gorčine i pred nama se plete jedna čistilišna, ontološka, drama čovjeka nemoćnog da se nosi sa situacijom u koju je nasilno uguran i koja ga guši a vazduha je sve manje i manje. Pažljivi posmatrač će uvidjeti da Jelčić na dva mjesta sugeriše Slavkove pomisli na samoubistvo koje su u film tako vješto utkane da ni trenutka ne narušavaju njegovu strukturu, a opet se tako snažno utiskuju da ih je nemoguće ne uočiti i ne promisliti. No, samoubistvo ne bi bilo rješenje u ovom filmu. Njegova kvintesencija jeste mučenje i prikazivanje čovjekovog životnog limba koji je ostao kao najstravičnija posljedica našeg rata.

 

Na kraju, budući da se tokom cijelog filma nastoji susresti sa Draganom, koji jeste direktan uzročnik svih njegovih mučenja, Slavko biva ostavljen u čekaonici Gradske uprave da satima, vladimirsko-estragonovski, čeka uzrok svih svojih problema, tog Azraila koji priječi njegovu ljudskost. On, naravno, ne dolazi, a Slavko ostaje samo još jedan čovjek-slučaj zarobljen u birokratizovanom čudovištu naših izgubljenih nadanja. Međutim, to nije i najveći Slavkov poraz. Preko birokratije bi se pak nekako i prešlo, i njenu ubitačnost preživjelo, ali Slavko ne može prevladati poraz ljudskoga u sebi. Ne može preko uslovljenosti etničkim strahom, koji je ukinuo sve obzire i učinio da se elementarna ljudska solidarnost, žalost za prijateljem, mora suspregnuti pod pritiskom homogeniziranja naciona i permanentnog kreiranja atmosfere sukoba i nepodnošenja. Čovjek tako, u Slavkovom slučaju u filmu, ali i u bh. svakodnevici, postaje robotizovano etno-čudovište koje živi, u svojim konvulzijama, nekim poluživotom između međa i zidova strahujući da ne skrene i ne zastrani sa pravog puta u etničku nigdinu.

AntiCement arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.